I jos malo o stranim jezicima :)


Na coskove

Uh, kako sam ljuta.
Stigle lepe vesti pre nekoliko jutara, Britanski Savet odlucio da nama, koji radimo za nagradu u vidu punog srca i praznog dzepa, pokloni kurs engleskog. Dvaput nedeljno, vikendom, dva meseca.
Brze-bolje se prijavih, uradih test za procenu nivoa znanja i odmahnuh rukom, misleci da ce se prijaviti ogroman broj ljudi.
Medjutim.
'U slucaju prijave manje od 40 kandidata, bicemo prinudjeni da obustavimo ponudu kurseva u vasem gradu.'
Pogadjate.
Iako su se mejlovi i telefoni usijali, prijavilo se manje od 40 kandidata.
Ako se neko usudi, ma samo facu napravi kao da ce da zakuka... bolje da se ne usudi.


Okretala se Zemlja, ili zastala...

Skakucem po svojoj sarenoj vasioni. Stipnem ti malo tame sa obraza. Promeskoljis se. Pitas: Koliko dugo te nije bilo? Znam da jos uvek spavas. Ja sam ovde stalno. Ne govorim ti to. Kazem: Jako dugo. Jos otkad su bezbrizno cvetale tresnje na svilenim maramama. Secas li se? Odmahnes glavom. To je za tebe bilo tako davno. Tamo gde sam stipnula tamu, pojavila se nova zvezda. Ujutro je neces videti. Uvece ces spavati. Mozda ponovo u mojoj vasioni. Mozda ces me ponovo isto pitati. Ovde stalno cvetaju tresnje, ali ti to nikada neces znati, jer kad se probudis, ja cu spavati, a tresnje i zvezde ce za nekog drugog cvetati.


Svako svoju himnu bira


Samo reci, ili vise od njih

"Svi zivi se vracaju kuci. Prodavci, sekretarice, rudari, pcelari, gutaci maceva... svako od nas. Sva neumorna srca ovog sveta pokusavaju da se vrate kuci.Tesko je opisati šta sam tada osetio. Zamislite sebe da hodate danima kroz gusti sneg. Cak i ne shvatajuci da se vrtite u krug... tezina vasih koraka... vasi uzvici koji nestaju u vetru. Kako se malim osecate. Kako daleko može biti. Dom. Recnik ga definise kao mesto porekla i kao cilj ili odrediste. ... Nasao sam pravi put. Ali, na najneverovatnijem mestu." Patch Adams


Zivimo u divnom svetu

Danas su se mnogi rodili i mnogi su umrli.
Neki su spoznali Boga, a neki su ga izgubili.
Srecni su oni koji su sreli nekog dragog. Tuzni su oni ciji se putevi razilaze.
Neko provodi svoju cetvrtu noc u karantinu.
Neko sutra ide na operaciju.
Negde je pao sneg, negde je vecito prolece.
Ovde je 12:28 AM, hladno je i nebo su sakrili oblaci.
Pescana i snezna oluja u jednom jedinom srcu.


Otupelost

Cega se bojis?

Nicega.

Ipak, cega se bojis?

Ne bojim se, smetas mi.

Cega se bojis?

Tebe, jel sad u redu?

Cega se to bojis?

Tebe.

 

Uzmi moju ruku, kao da si zarobljen u sebi i njom nacrtaj granicu u pesku, isklesi je u kamenu, povuci je na papiru. Svejedno je, jer dubina mog nerazuma veca je od vremena.

Uzecu tvoju ruku, kao da sam zarobljena u sebi i stavicu u nju sestar, skalpel, mikroskop, knjigu. Otvoricemo i izmeriti sve. Bice to cista racunica nepostojece ljubavi.



Prozivka

Od faze nerviranja, preko smejanja, vratila sam se na nerviranje zbog cirkusa. Zbog toga bih zamolila beliocnjak, kostabednik, tanjanu, da lepo iznesu koji ih je to nick i cime toliko nagazio. Bez 'zna se'. To vredja inteligenciju ljudi koji citaju. Komentari koji odu van teme, bice obrisani. Lepo bi bilo i da admini kazu neku o tome ko se, ako se, ovde umnozava prostom deobom, ali bojim se da su odsutni i da im to nije u opisu posla. Unapred hvala.


Skoljka

Ja ne verujem u ono sto radim i ne verujem u ono sto pricam. I kako cu sutra izaci s tim? U mini suknji?

Mislim da smo svi skoljke. Godinama stvaramo biser. Stvaramo ga za drugo ljudsko bice. I bas kada je spreman, drugo ljudsko bice je mozda ostalo bez svog. Mozda ga jos nije stvorilo i ne zna njegovo znacenje, mozda se plasi da trazimo biser za uzvrat.  Mozda jednostavno ne voli tu nijansu, jer ga podseca na nesto ruzno i tesko. Mozda nije ni vazno. Bivaju odbaceni, bez obzira na razlog, a mi ostajemo. Ostajemo sa svojim prakticnim umom, zaradjujemo novac i pravimo decu, druzimo se i smejemo se i pijemo, ali nas je ubio onaj tranutak kada je neko odbacio biser. Mene je ubio, pod maskom ili pravim licem dostojanstva, ko ce to znati... ja sigurno ne znam sta je dostojanstvo. Nisam od tada napisala pricu, nisam napravila ni par mindjusa, strikam po semama i razgovaram o temama.

Jer si me ubio i nisi za to kriv.

Ubio si me.


Bez vetra

Boja sljive sa malo zlatne prasine, lici na mene, rekla je. Sve vise licim na sebe. Sve bolje sebi pristajem. Sve mi je teze da se odrzim na tom mirnom, mirnom moru pristajanja. Danju, plutam, cekam talas da me podigne, gledam kako dolazi, a onda se raspline. Ponekad, pokusam sama neki da napravim. To me ostavlja na postelji od leda, dok je ne istopim svojim kajanjem.

Nocu, u mrklom mraku, ne znam sta se desava, ali kada se probudim, taj ukus u ustima i bol u vilici govori mi da sam se borila sa nemanima. Zubima.

Iz boje sljive sakupljam zlatnu prasinu, da pospem put koji je bio zgariste zvezda kada si njime dosao. To vise nije taj put, mozda nikada nije ni bio. Nismo ni ziveli u istim dimenzijama, uvek si bio tako velik. A ja sam... tako mala.


Ne dam!

Da poslusam tu tisinu, mozda cujem one psovke.

Da pogledam ovaj mrak, mozda vidim ono lice.

Ko te zna, a sta te krade?

Moja noga na tvom tlu?

Ni prst vise, ni vlas kose, rec, ni slovo.

Uspomene pogotovo.

Sve mi vrati, il progutaj.

Jednom ce tu cvece nici.

Ne beri ga.

Nije tvoje.

Ne gazi ga.

Nije moje.



(3)

Sedeo je pod prigusenim svetlom. Ovo je bilo lakse nego sto se nadao. Nakon litre njihovog domaceg crnog, njen dekolte je bio sve veci, a inhibicije sve manje. Bio je odlican, taj dekolte. Guza nista manje dobra. Ha, jebiga, pijana je.

Aj, kad si zadnji puta s treznom bio?
In vino veritas. Recimo.

Potrefila je njegov auto od prve. Nije se ni morao truditi da bude misteriozan i pomalo ranjiv, ili bilo kakav. Ona je htela gazdu. To je bas kako bi trebalo biti.
-Necu se vracat, zatvori, ja cu ujutro napravit obracun.

Odabrao je bezbednu radio stanicu, nece valjda kompilacije za seks pravit, dok mu je ona otkopcavala pantalone, a drugom rukom skinula svoju tanusnu haljinu. Pre nego sto su mu gace odletele na retrovizor, cuo je visnje. Svevisnje. Kasno.

Bez reci su popusili cigaretu, oboje vec obuceni. Ostavio ju je pred kucom u kojoj je stanovala, rekao je vidimo se, ona klimnula glavom, jos uvek sa zadovoljnim izrazom na licu. Dok je mamurluk ne zdrma. Ali kome normalnom ne treba da vidi takav izraz, tu i tamo.

U njegovoj sobi nijedna nije spavala. Ma, nijedna tu nije krocila, ni kroz prozor provirila. Nekoliko knjiga bilo je izvrnuto, tamo gde je prestao da ih cita, na monitoru zaledjena odjavna spica.
Proverio je postu. Audio fajl u kom mu pomalo drhtavi glas cita. Kakav je covek i zasto mu ljudi dolaze i zbog cega odlaze. Svratiste za tuzne ptice. Pravi postkoitalni ugodjaj. Uvek je umela da mu unisti dan.

Odjebi.

Citave noci je pusio, a opet je sve mirisalo na te visnje. Bio je tako besan. Besan. Bespomocan. Gde god da ode, sta god da ucini, od nje nece pobeci. Nikada. Dok je njega, dok je mrznje i visanja.

 


Uvek me nasmeje... fini bezobrazluk / Posveceno dragoj uciteljici zivota

Ma, sta ti je to?

Pogresan prst!

Wannabe Crnogorica: Evo ti pare, kupi mi burek, pa uzmi i sjebi nesto.


Zamislite...

Postoje ljudi koji nikada nisu imali fejsbuk nalog. Lepi, mladi, obrazovani, ostvareni. Ako nekog takvog znate, ne morate se truditi da zamislite.

Pomalo osporavaju funkciju fejsa kao evidencije zivih. Iako, opet, fejs imaju njihovi prijatelji, muzevi, zene, deca i tu lepo mozemo utvrditi da postoje i kako postoje.

Zanima nas kako izgledaju i sta rade nasi bivsi skolski drugari, ili jednostavno bivsi?

Izgledaju lepo i rade nesto profitabilno ili bar zanimljivo.

Ponekad pomislim da za fijasko poslednje proslave godisnjice mature nije krivo vreme ili nemanje vremena, vec bas to sto, ionako, svi o svima znamo sve i vise od toga.

Zasto bismo se trudili da se obucemo lepo i zauzmemo prijateljski i otvoren stav, kad bi to moglo otkriti da jos uvek grickamo nokte, zamuckujemo, premalo ili previse pijemo, hodamo, patimo, radujemo se kao i pre, da nam mozak nije tako brzopotezan, a jezik tako ostar, da nismo toliko zlo-  ili dobronamerni.

Zasto imamo potrebu da podelimo svoje nejasne misli i dobijemo nejasne odgovore, na koje uzvracamo nejasno, dok ne zaboravimo sta smo i da smo mislili?

Ako nam je ovo mali socioloski eksperiment, onda dobro. Ako traje godinama, ne valja.

Kako bi bilo da svi, kao moji dragi Blogogradjani, stanemo, posle svega recenog i recima ucinjenog, i pogledamo jedni druge u oci?


Dragi moji

Svima vam danas zelim toplu atmosferu, obelezavali, ili ne, sa sto manje gruvanja unaokolo.


1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12  Sledeći»