15. Izron
Retko je nosila naocare za sunce. Volela je da gleda svet bas onakav kakav jeste. Retko su joj bile neophodne kao tada.
Nadala se da ce biti dan bez mnogo buke. Onda je shvatila da je mnogo buke relativan pojam.
Uzivala je u prvoj kafi i podnosljivom cvrkutu ptica, kad joj se zabilo pravo u mozak:
-Vi opet spavate zajedno?!
Skinula je naocare i iskolacila svoje zakrvavljene oci.
-Mirisite isto - nehajno je srknuo svoju kafu.
-Nisam znala da i njega njusis - frknula je.
-Izgledas kao da te pregazio Boing 737 pri uzletanju. Znaci, ipak nije bio on.
-Hajde, molim te da ne pricamo o tome sad. Nikad.
-Molba uslisena.
Znala je da ce do kraja dana znati kako je provela noc. I osetila je ujed ljubomore i ubod sujete. Jer, ona nece znati kako ju je on proveo.
Bila je u pravu. Uhvatila je njegov zabrinuti pogled.
Ma, dovraga sve.
-Svratila sam juce do tebe.
Gledala je u poslednje zakopcano dugme njegove kosulje.
-Uvezbala si umece nevidljivosti?
Negde duboko iza glasa skrio se drhtaj.
-Videla sam kroz prozor Ivanu. Ucinilo mi se da nije trenutak da udjem.
-Zapravo i nije bio. Donela mi je knjige koje je mi je ostavio njen otac.
Klimnula je glavom.
-I kako je to zavrsilo... ovim? - mahnuo je glavom u njenom pravcu.
-Otisla sam u "Bluberi" klub - shvatila je da izgleda kao dvanaestogodisnjakinja koju su uhvatili sa cigaretom.
-I kao svaka neiskusna partijanerka preterala sa konzumacijom. A onda je dosao princ...
-Nemoj. Nije bilo nicega.
Zasto se pravda?!
-Ljudi to rade. Cak i oni dobri. Sta god da je bilo, imas pravo na malo toga. - glas mu je bio mek.
Trazila je sarkazam u njemu, ali nije ga bilo.
Trazila je snishodljivost, ali nije nasla ni nju.
Nikada, nikada vise to nemoj zbog mene...
To je pronasla. Pozelela je da ga zagrli. Da ga grli dugo, toliko dugo, dok ne shvati koliko je lep, koliko covek, koliko dragocen.
I shvatila je da joj nista nije oteto.
Pomilovala ga je po obrazu.
-Vidimo se veceras.