6. Tacka
Drzala je parce hleba u ruci. Otkidala komadice, valjala ih u kuglice i
bacala u potok. Pastrmke su se skupljale u jata. Nalakcena na naslon
klupe, sa sumom iza ledja, cekala je da sunce baci zrak kroz krosnju
bas jednog odredjenog kestena. Danas ce se okrenuti na prvi zvuk. Mozda.
Tako malo dana je preostalo. Nije imala pojma kada je to pocelo da je cini tuznom.
Cula je to kloparanje, koje je toliko cekala i okrenula se polako,
polako i pogledala u pravcu katakombi. Nikog nije bilo tamo. Pojavio se
nekoliko minuta kasnije i pratila ga je pogledom dok ga nisu progutala
velika starinska vrata, a on joj je to u velikoj meri olaksao, ne
pogledavsi je ni jednom. Taj sasvim obican covek, kad je malo bolje
razmislila - tek neku godinu stariji od nje, smela je da se zakune da
ga zna odnekud i da to nije umislila. Obican covek, obicno odeven,
obicnog lica i jednostavnih pokreta, precizan kao najfiniji casovnik,
prisutan, stvaran.
Drzao se za neku tacku, pogledom, svesno, ali ona nije mogla da zna zbog cega, a tako malo dana je preostalo.