Gravity

Samo da podsetim sebe da nisam otisla odavde, dok pokusavam da sklepam pocetak neke nove pricice - sapunice i malo skrpim svoje oparane nerve.

Danas je trideseti rodjendan John Mayer-u, pa mu ga srecnim zelim, a posto se osecam bas ovako, s vama zelim da podelim ovu pesmu.

 

Gravity
Is working against me
And gravity
Wants to bring me down

Oh I'll never know
What makes this man
With all the love
That his heart can stand
Dream of ways
To throw it all away

Oh Gravity
Is working against me
And gravity
Wants to bring me down

Oh twice as much
Ain’t twice as good
And can't sustain
Like one half could
It's wanting more
It's gonna send me to my knees

Oh twice as much
Ain’t twice as good
And can't sustain
Like one half could
It's wanting more
It's gonna send me to my knees

Oh gravity
Stay the hell away from me
Oh gravity
Has taken better men than me
Now how can that be?

Just keep me where the light is
Just keep me where the light is
Just keep me where the light is
C’mon keep me where the light is
C’mon keep me where the light is
C’mon keep me where keep me where the light is


24

Kazu da ljudski zivot moze stati u jedan tren, pre nego sto ce umreti. U jedan osmeh, u jednu suzu. U jednu rec, ili jednu pricu. U beskrajnu pricu, ako odlucis da kopas malo dublje.
Njegov zivot stao je u kutiju od cipela. Dr Martens black boots broj 44, ali ipak, bila je to kutija od cipela. I mirisao je na Jamaican Blue Mountain coffee.

Something's starting today
Where did he go? Why you wanted to be?
Well you know, november has come
When it's gone away...

Lagano se jezila. Pred njom je bila gomila fotografija i za svaku je bila zakacena cedulja.
Osim za prvu. Bile su poredjane hronoloski. Na njoj je bio plavooki decak zacenjen od smeha na ramenima svog tate.
To je bila jedina fotografija na kojoj se smejao.
Fotografije na kojima je svirao klavir koji je prepoznala. Kako je moguce biti nomad i vuci tako nesto za sobom?
Velika publika i veliki mrsavi decak, sam.
Fotografije sa atletskih takmicenja. Dodele medalja. Maraton je bio njegova disciplina... a smela je da se zakune da je bio sprinter.
Fotografija sa proslave mature na kojoj ga nije bilo. Ne zbog toga sto je bio s druge strane objektiva, vec zbog toga sto je bio s druge strane zivota.Oboren rukom coveka na cijim ramenima je nekad sedeo kao na vrhu sveta.

Na dnu kutije, papir sa mnogo cifara. Broj telefona.
Kupovao ju je, znala je to. Ali, cena je bila toliko visoka da nije mogla... nije mogla da mu zameri.

Znala je da joj nikada nece reci oprosti, zao mi je, volim te. Znala je da joj kao neki uvrnuti Mali Princ, nikada nece odgovarati na pitanja direktno.
Ono sto je uradio bilo je na tankoj granici ludila i junastva. Zelela je da zna da je ostao ceo.
Okrenula je broj.
Zazvonilo je jednom, a onda se veza prekinula. Odskocila je kada joj je telefon zazvonio u saci.
"Mila..." - sanjivi glas, svest o vremenskim zonama ostala joj je na nekom pradavnom casu geografije.
-Jesi li dobro?
-Dobro...
-Jesi li mu rekao?
-Ovde rade dobar bajpas i slabe stolice...
-Nisi ga valjda... ?
-Ne njega, stolicu.
Nasmejala se.
-Hej...
Zagrcnula se.
Usledila je naelektrisana tisina.
-Sutra rezervisem kartu.
-Ok. Javi kad stizes. Uvek sam mastala o tim aerodromskim romanticnim susretima. Ko zna da li cu dobiti jos neku priliku.
-Volim te.
Klik.

 

  -KRAJ- 


23

Nakon svega, ostalo je nista.
Nista je zelela, dosao je on. Zelela je partnera, dobila je ucitelja. Pomirila se s tim i on je nestao.
I sve je bilo kao pre.
I nista nije bilo kao pre.
Azurna kutijica je nestala.
Sve cesce se nije javljala na telefon.
Ponekad je zaboravljala da se nasminka.
Ponekad je oblacila istu majicu tri dana zaredom.
Sve vise je radila sa papirima, a sve manje sa ljudima.
Pomirila se sa svim, ali odjednom, ljudi su poceli da je izbegavaju.
I to je bio njen zivot - bez celofana.

Spakovala je njegove fotografije u obicnu najlonsku kesu i odnela ih u kontejner. Za rituale spaljivanja nije imala... sta god da joj je za to bilo potrebno.

Bio je novembar. Kisan, hladan i siv. Onakav kakav novembar i treba da bude.

Stajala je pored porodicne grobnice. Secala se dana kad je sahranjena jedina osoba koja joj je u zivotu bila bliska. Jedina osoba cija je bila. Ona koja joj je ostavljala cokolade pored jastuka. Ona koja ju je volela. Bila je skamenjena, svih tih godina. Nikada nije zaplakala. Bilo je previse strasno. Citavog zivota strepela je od tog dana.
S razlogom, ispostavilo se kasnije. Tog dana, i ona je zapravo umrla.
Proslo je sedam godina.
Film je krenuo. Kako ju je budila. Kako ju je ljubila. Kako se smejala... sama sebi. Kako to nikad od nje nije naucila. Kako je volela svoju bastu. Kako je umrla sama.
Plakala je i mislila je da nikada nece prestati. Bilo je dovoljno tuzno, da potopi njene preostale godine suzama.
Cuvar ju je uhvatio za rame. Zatvarali su kapije.

U sanducetu cekala ju je cedulja "Molimo vas da preuzmete posiljku..."