2. Nit
Bez mantila i potpetica, njena mala silueta kao da je pripadala nekom detetu koje je zalutalo. Ipak, kretala se kao zena i nije bilo nikoga ko bi to video. Bilo je dva sata ujutro i koraci su joj odjekivali praznim hodnicima.
Izvela je sve svoje rituale, pet kilometara na traci, tus, caj od kamilice, okretanje u krevetu. Ova noc je ipak bila drugacija, gusta, nepokretna, naelektrisana, noc koja je spremala oluju.
Odjednom, fantomska igla probola joj je slepoocnice i skoro je bacila na kolena. Kao lekar, mogla je da smisli mnogo zabrinjavajucih tumacenja onoga sto se dogodilo. Kao zena koju je nevidljiva sila izvukla iz kreveta u to doba, znala je da je ono sto je osetila bio njegov bol.
Zelela je samo da boravi u njegovom prostoru, okruzena njegovim stvarima, stvarima koje je dodirivao, molekulima koje je izdisao, da smesti stopala u njegove nevidljive tragove, da sedi na njegovoj stolici zamisljajuci da sedi u njegovom krilu.
Bilo je previse ocekivati da ga zaista nadje tamo.
Bio je tamo.
Progutala je uzleprsanog leptira koji joj se zaglavio u grlu i sada ga je jasno osecala ispod dijafragme.
-Nisam bas za razgovor veceras, osim ako... - pogled mu je preleteo preko ladice sa njegovim zakljucanim blagom.
Presla je preko toga i sela na sto. Stavila mu je saku na celo i ucinilo joj se da ce utonuti. Ocekivala je udar elektriciteta. Ocekivala je pogled zbog kog ce zazaliti sto je to uradila. Nista od toga nije se dogodilo. Pogled je bio umoran, uperen u nju, plavicast kao srediste plamena, a ona je bila ta koja ga nije smela ugasiti.
-Verujes li u nesto? - pitanje na koje su se trudili da smisljaju sto dovitljivije odgovore, sada je zvucalo drugacije. Kao da ocekuje istinu. Kao da ocekuje odgovor. Kao da bi mu odgovor pruzio pomoc koju nije umeo ili zeleo da zatrazi.
-Verujem u lepotu, verujem u istinu, verujem u sustinu stvari, verujem u tebe, cak i kad ne verujem tebi.
Uvek je mogla da stane uz njega, da mu dozvoli da bude on, cak i kad je to bilo tesko. Svaki pokusaj da izvuce iz njega priznanje bilo kakve emocije, bio je greska, bio je jedna sitna katastrofa. Na kraju, bas tako ga je volela. Bas takvog.
-Verujem u DNK, jer nikad ne laze, verujem u kosti, jer su vecne. Morali su ostati na zemlji. Neko od njih je morao.
-Sagni glavu - komandovala je.
Sada su njene male spretne ruke radile na njegovim ramenima, vratu, potiljku. Bilo je to sve sto je mogla.
Njen zivot bio je nepregledna povorka gubitaka.
Kada je imala deset godina, njena mala sestra razbolela se od leukemije. Nakon dve godine mucenja, oprastanja od njenih medenih uvojaka, radosti i iskre zivota u ocima, ostali su bez nje. Nije mogla da ode na sahranu. Od tog dana, njeni roditelji su pricali sa nadgrobnom plocom vise nego sa njom, a ona je utehu pronasla u medicinskim leksikonima.
Kada je imala sedamnaest, njeni najbolji prijatelji poginuli su u saobracajnoj nesreci. Promena plana u poslednjem trenutku zbog njene prehlade. Dugo je krivila sebe i razvila uzasan strah od smrti, koji je pobedila uz mnogo truda, ali ne potpuno.
Kada je imala dvadeset sest, bacila je saku zemlje na kovceg svog muza, ispravila se, koraknula jednom i nastavila da hoda.
Uhvatio je njene sake svojim dugim prstima i sklonio ih sa svog vrata.
Obukao je jaknu.
-Idemo.
-A tvoja migrena?
-Gadno je nocas, Ana, ali prezivecu.
Zajedno su iskoracili iz svojih uobicajenih zivota i zakoracili u mrak koji su cepale prve munje.