Malo svetlo, a veliki mrak
Ovih dana mi se cini da sam ponovo negde gde sam vec bila, da nema izlaza iz ovog lavirinta, da se moj pakao i ja uvek iznova srecemo.
Da uzmemem u ruku sijalicu, verujem da bi zasvetlela, brujim, strujim i treperim kao elektrana.
Znam da mi samo treba neko vreme da se priviknem.
A uvece, kad pustim ulicama pocnu da odzvanjaju ravnomerni udarci djonova mojih patika, znam da se borim za zivot, sa svakim udahom, sa svakom kapi znoja, da ga drzim i ne dam, jer pamtim bolje, jer verujem da ce se bolje jednom vratiti.


