Sreca
Htela sam da pocnem sa "Bila jednom..."
Bila sam jednom mala devojcica. Ne secam se najbolje toga, ali secam se da sam bila srecna vrlo retko i vrlo malo.
Nedavno je Tuzna pisala o suzama zbog jedinice. Ja sam plakala zbog petice bez zvezdice. Prosecno nije bilo dobro. Natprosecno nije bilo dobro. Genijalno... samo se to priznavalo, ali nikada nisam saznala da li samo zbog toga sto mi je nedostupno.
Bila sam dobar domacin parazitu koji je rastao, sirio svoje pipke, zaklanjao mi svetlost, sve dok me nije ostavio u potpunom mraku. Nije to bio pubertet. Bila je to depresija, teska, crna, bez suza, bez smeha, bez uspeha, bez neuspeha.
Drugi ljudi za mene su bili nesrecni, toliko da nisam zelela da odrastem, a ponekad jednostavno srecni samo zbog toga sto nisu ja.
Postala sam veciti, ili sto bi zlobniji rekli - propali student.
Na tudje izraze brige imala sam samo jedan odgovor - Ma ko si ti da mi se mesas u zivot?
Gradila sam svetove od peska, od snega, od prasine.
Fedrina tirkizna kutijica pomogla mi je da zavaram sve, ponekad i samu sebe. Da me ostave na miru.
Nekoliko zaista losih dogadjaja konacno me oborilo. Nisam jela, nisam spavala, nisam zivela, svet se tresao oko mene, ja sam treperila u njemu.
Bio je februar, secam se. Putovala sam vozom na svoju prvu seansu.
Bolelo je... jedan po jedan pipak. Neki su se vracali. Rane su vristale, praznine je trebalo popuniti. Proslo je.
Sada pisem, iako za to necu dobiti Nobelovu, Pulicerovu, Zekinu, ni bilo koju drugu nagradu.
Sada pravim djindjuve koje ce neko sa prezirom pogledati i reci da ima lepsih i jeftinijih kod Kineza.
Sada vozim bicikl 30 km dnevno, zanemarujem tudje grimase, idem na jogu iako moj tata misli da je to sekta, umem da kazem ne, ne mogu, ne zelim, umem da kazem i da, mogu, zelim, umem.
Primecujem kad su procvetale visibabe, kad ljubicice, kad je maslacak dobio decu, kako je divna obala Dunava kad se povuce voda, uprkos komarcima.
Sada volim, voljena sam i ne volim isto tako.
Ponekad placem, ponekad sam mrzovoljna, ponekad se smejem, ponekad se skrivam.
Ali, vise ne varam.
Mozda se cini da sam promasila temu, vise pisala o nesreci, nego o sreci. Ali ja cu zauvek pamtiti trenutak kada sam pomislila "Kako je divna ova magnolija".
Pozivam Cici, Pinokija i Sonaticu.
Kad sam u Milanu videla prelepu belu magnoliju, pomislila sam "Kako je divna ova magnolija". Ne, nisi promašila temu, opisala si kako je nekad težak put do sreće, trnovit, ali moguć! Moje najiskrenije čestitke!
Odrastanje je tesko svima.
Bitno je sta posle toga od nas postane...
Pozzic :-))
ne znam šta je bila tema. a ja sam je zadala.
i prozvala.
i uživala čitajući.
možda je tema bila Kako nečije srce ispuniti?
i da ne zaboravim.
malo je jedna zvezdica.
**************
Prijatno!**
Ovo je najbolji zadatak koji sam procitala.
I da, da sam ja neko, ti bi dobila sve nagrade za koje ne pises.
Antiteza srece nije uvek nesreca, mozda je to sreca koju mi vidimo na neki drugaciji nacin. Pruzena ti je prilika za potpuno drugaciji zivot, to je sreca, zar ne? Poz.
A ja bih ,da mogu,umesto komentara ostavio ono cuveno sa FB-a:
"Svidja mi se"
Live your life
Mislim da je u svemu kljucno ovo "vise ne varam"...najvaznije je biti iskren prema sebi,povezati se sam sa sobom,a onda je lako povezati se i sa drugima...onda je lako biti srecan...
Mnogo mi se dopada. Na kraju si ipak shvatila da mala stvar moze da te usreci.
Има још да се учи. Важно је стати на пут и бити искрен. Мењаћемо се сви још и срећовати и туговати... Поздрав!**
***Genijalno... samo se to priznavalo - recimo da smo kroz iste suze prosle... ne suze zbog jedinice vec zbog petice...
Drago mi je sto si sve uspela da prevazidjes i da se izborsi... Ja se jos uvek koprcam...
Predivan je post, i drago mi je da si me prozvala, ali ne znam koliko cu moci da pisem o sreci...
Osmeh na licu govori koliko smo stvarno srecni, zar ne?
Divan post, mada zasluge ima velike domacica.
Pozdrav.
:)))