Utorak
Svakom nebu je potrebna zvezda, ona zvezda u cosku, koja najjace sija. Svakoj uspomeni je potrebna jedna Kuca duhova, kuca spremna za rusenje, kojom je nekada odzvanjala decija vika.
Zbog toga je jos lepsa, zbog te svoje krhkosti i kratkotrajnosti i opojne opasnosti da ce se uz miris maltera nesto zaista obrusiti na neopreznog posetioca.
I zvezda je sjajnija, jer preti da izleti sa slike, sa tog neba i preseli se ne neko drugo.
I ova noc je malo hladnija, jer je vec pomalo sreda, a sredom se zivot nastavlja na traci, uz onaj mali presek, kada sto za troje pretvaramo u sto za cetiri i sve zvezde, rusevine, senke, duhovi, dobijaju neki svoj smisao, neko mesto u zivotima, koje je pobeglo sa trake, pobeglo i sakrilo se u te nase zatvorene utorke.
-Ovako je bilo nekada. Cetiri zida nisu imala krov i tvrdjavica se srusila.
Ništa bez krova...zidovi propadnu...
kako ni bez temelja, tako ni bez krova...
...imaš jednu pozivnicu na svom mejlu...:)
Da li se duhovi razbeze kada se kuca srusi? I, gde tada odu? Verujem, da nas i dalje prate...
ni zidovi, ni krovovi neće uspomene zadržati... ali srce je tvrdjava koja se ne ruši. svoje blago čuva. samo ne znam koliko je to dobro...
Prijatno!
ponekad je jako teško živeti u ruševinama
Svako ima svoju zvezdu vodilju...samo je neko ne vidi, pa pomisli da je negde otišla...
Utorak me podseti na ovu
PESMU, koja me u srce dira. :-)